Jedna majušna i moćna svjetiljka
pada s plafona
Valeri
Ništa tu neće biti uskoro pomjereno
dok riječi o konačnom odlasku postaju tiše i stvarnije
od svjetlosti koja je otvorena i jasna u prozoru
ova soba više nije dio stana ni kuće
unutra je tako daleko kao u egipatskoj piramidi
sve je natopljeno tišinom i nemogućim povratkom
i paukovi su u uglovima napravili fine draperije
arhitekturu mreža za neka daleka doba
tako je dugo prazna i nepotrebna ta soba
sa strepnjom na zatvorenim vratima
sve je tu zaustavljeno kao nevidljivi sat
i ovaj raspored stvari u neredu među zidovima
koji su nakon odlaska obloženi
otiscima i dahom rijetkih boravaka
i izlomljenom sjenkom preko plafona
ovako stoje jedno vrijeme knjige i časopisi
nemarno rasuti i obrušeni preko paketa i košulja
a vidi se da su rukopisi slučajno pali
i da su čitaoci davno umrli, ili otišli odatle
prije nego su ostavili posljednje utiske
koji su već sada nevažni i blijedi
kao predstave o ljubavi i oljuštene boje sa zidova
tu su dodiri rastavljenih dlanova na vratima
i teški utisci sna kojim kraja nema
u stanju u kojem je sve u ovoj sobi zaustavljeno
i prije nego se napravi u njoj novi slučajni red
svaki dolazak biće potpuno nemoguć
kao nastavak posljednje ispisane rečenice
koja bi svakako morala pomjeriti sve ispisane redove
iz ove sobe u kojoj isto prodire svjetlost
bez obzira na večernje sjenke i tamu
i tihe duše koje vole sva doba
govore da ovdje više nema nikakvih slika osim jedne
koja tvori arabesku razbacanih stvari
i udaljava se lagano od lica koja su otišla zauvijek
iz te prostorije u kojoj su ućutale sve riječi
kao udaljavanje od ovog ispisanog teksta.
u druge prostore i nepoznate krajeve svijeta.
7. avgusta 2008.
Ljubeta Labović
Marc Riboud
