Tražeći opis neviđenog, osjenčen u prvoj slutnji,
donedavno još obećan mi okus čuda, nisam uspjela
pronići dalje od već uvježbanih prirodnih pojava,
obuzdanih lupom i sličnim spravama za proizvodnju
uvijek novih imena smještenih u botaničke i ine
vrtove, osute metalnim pločicama latinskog šapta i
kricima, utisnutim u vrpce stopostotno zaštićene od
korozije, koje jamče da više nije zaludno ni uzdah
ispustiti ili upjevati jednu od pojcu najvjernijih
nedoumica na samo njemu znano mjesto, sad kad je
i najmanja pukotina u zemlji svoje otkucala, pa čak
i stara tišina urlicima se odala, a divlji vjetar,
na koncu, uspješno rasklopljen na sastavne čestice,
uzeo slijediti svoj otisak u sviralama, koje su tu
da odsviraju bez greške, ne mareći za ručnu izradu,
jedan po jedan nemušt znak, kao da ih nikad
i nije bilo na razbrbljanom spisku svevidećeg stoljeća,
u kojem se ionako sve zna i sve se već nekako zove
ili obratno, i, naravno, opet obratno
Vesna Biga (1948)
Henri Cartier Bresson, 1934.
