Svijet je sazdan od blata, vode, vatre, zraka, od smješe
njine, a krik "ne dodiruj me!" u njih umetnut bješe:
otrgnuo se iz rastinja, a iz usta – kasnije,
da ne pomisliš da u svijetu ničega bilo nije.
Potom su nikle sobe, stvari, ljubav, oličena je sama
sličnost prošlosti s budućnoću, TBC s arijama,
pokrenula se slova, mreškajući se pred zjenama,
i praznina se stade plašiti za sebe sama.
To ptice prve osjetiše – mada je zvijezda mnoga
takođe udes kamena, na drozda bačenoga.
Svaki zvuk: pjevanje, šapat, glasanje frulino,
posljedica je trenja stvari sa svojom okolinom.
U kreštanju, obliku oblaka, svjetlucanju planeta
noćnih, čuje se jedno isto: ”Mjesta su zauzeta!”
ko eho potomka stolarevog ili SOS iznošeni,
u narodnom govoru – pulsanje sunaca ohlađenih.
I pokorivši se kriku: "Gubi se! Kupi se! Vani!
sa stvarima!", sam prostor, inače zvani
fonom života, zaćoren u lične poslove svoje,
premješta se na stranu vremena, gdje tijela ne postoje.
Ne boj se njega: bio sam tamo! Gdje u sredini stoji,
izdaleka se videći, kolovrat bora koji
radi u sirovini – ležište čijih zaliha, znaš,
neisrpno je, jer proizvodi – nas.
(1993)
Josif Brodski
(1940-1996)
Jerry Uelsmann
