Traži se dan, lijep, sunčan, radostan... a prolaze dani u nizu, dugi, sivi, mutni... Ne očajavam, već sam na šumećem mg, juče sam uhvatila nekoliko zraka varljivog sunca i očistila zajedničke prostorije, hodnik, kuhinju i balkon, danas protivno svojoj volji i snazi dok sipi sumorna kiša, spremih i svoje dvore, svoju spavaonu i muzej primijenjenih umjetnosti u isto vrijeme... usisivač i moji nokti su jedva podnijeli ovo jutarnje maltretiranje, tako da sam po brzom programu obavila suvo pranje i usisavanje i sklonila sve sa mjesta zločina brže nego ikad. Uh, evo me žedne, isplaženog jezika, gasim žedj osvježavajućim pićem, turpijam nokte na tastaturi, znoj se cijedi niz ledja, tijesno mi je u svojoj koži, a mislim šta je to sve bilo ovih dana i šta će to još biti ili šta sve nije bilo i vjerovatno neće biti... ali ne mogu danas o tome, danas bih da zaboravim svoju banalnu stvarnost, nevrijeme i neizbježne nesporazume i nevolje... daleko, daleko mi je duša, ona bi da kuša neko mjesto sa puno zraka, topline i svjetlosti... Vlaga se uvukla u sve pore disanja i bitisanja, izronila sam pogledala i opet tonem... Traži se lijep san, ali na vidiku su ajkule, ko voli nek izvoli, spuštam glavu do struka, sva sam u klupku, bojim se sebe, svojih strahova, prividjenja i predosjećanja... I ko zna čega još? A negdje daleko, daleko ima sunca, mora, maslina, kozjeg sira i vina...
A sad bez imalo banalnosti moram reći da će današnji glavni dnevni obrok biti: integralna riža, gljive i pileća jetra za ostale, a za mene umjesto riže tikvice... Do spremanja, znoj će se osušiti, duša vratiti iz dalekih toplih krajeva, malo lebdjeti u prostoru u kome se samo čuje lagana i ugodna muzika dok se mlada tijela kreću kao mlade životinje kroz savanu... modna pista... Još koji trenutak mogu sebi obećati, ali bolje da ne ponavljam... čitanje se podrazumijeva... prvo novine, pa onda neki tvrdi povez... Samo tako držim ritam lebdenja na svojoj kružnici življenja... pišem, pa čitam, pa opet čitam, pa pišem... i nikad se ne okrećem da pročitam sebe jer je to samo terapija, a terapija je uvijek ista, stara, a nova i znam je u svim oblicima i sa svim mogućim varijantama sadržaja... jedino se ja, ono moje tužno ja, nekad prebaci u neko drugo lice da bih sebe ispitala, prevarila, da bih se zaigrala i da bi onaj unutrašnji smiješak opet odnekud izronio i obasjao i sebe i sve oko sebe, onako bezveze, nesvjesno...
P.S. 1944. Gestapo je u skrovištu u Amsterdamu uhapsio porodicu Frank i još četvoro Jevreja i deportovao ih u koncentracioni logor. Posle rata otkriven je dnevnik 14-godišnje Ane Frank, koji predstavlja jedan od najpotresnijih dokumenata o stradanju Jevreja u Drugom svetskom ratu.
Danas, Arhiv, 4. avgust
Cindy Sherman, Unitled, Film Still, 1978.
