bez riječi

14. 1. 2011.
vece

ne nalazim reci
ni jutrom
odustacu
sve vise mislim slikama
koje ne mogu pretvoriti u reci
cak ni dajalog mi ne ide
valjda sto se ne svadjam ni ne mirim
vece je pustinja bez prasine
izlistavam sve programe tevea
i internet stranice
nista novo
samo slike
zudim za starim dobrim stvarima
nema ni nacina da ih vidim ni cujem
necu da placem ni za kim ni za cim
samo se pitam cemu ovakvi dani
kad smrkne cim svane

14.8.2011. nedjelja
Skoro da mogu da potpisem od a do ž nešto od prije 7 mjeseci... kao jutro, podne ili veče, svejedno. Šta radim i sta mi se događa? I ništa i svašta. Za druge je to ništa jer se ništa ne vidi. Mi smo narod koji uprkos silnim vidovnjacima, ne vidi ništa ni vani, a kamoli unutra. Mozda je tako bolje, zamislite kako bi sve jedni druge čitali, šta bi sve pitali? Muče me opet riječi kao nekog gusterača, sad su u fazi poetiziranja, nakrivljene na jednu stranu od rimovanja, nemam riječi da opišem stanje bez riječi, ali ni slike koliko god ih je oko mene za ta stanja-sranja... ipak čestitam samoj sebi na strpljenju, odricanju, a tek na taktici da neke stvari zaustavim, osmotrim, proanaliziram i dušom i tijelom, i mozgom i srcem, da sve prođe svoju emocionalnu reakciju, ali polako unutra, što bi se reklo sa zadrškom. Tačno znam koje stvari su me zaustavile na vratima na kojima sam izlijetala i nalijetala na sreću i nesreću na smjenu, a sve spontano u skladu sa senzibilitetom svog bića, a onda sazrijevanje, pa prelaz i starenje koji su najbolji filter za sve. Boli i sada, ali jači je ponos, prkos i poraz, važniji je susret sa sobom nego sa drugima, snage su izmjerene, znam tačno svoju težinu, svoje kordinate i ni za šta više ne trazim kompas, zapravo ni prije ga nisam tražila, samo sam prije išla po instiktu, a sada ne idem... toliko nepotrebnih stvari... a čovjek je samo jedna žalosna životinja...
Kad smo kod traženja... šta sam htjela reci? Uh, produžena prethodna misao, pogled u monitor i u šolju čaja i stop. Mora da je nešto važno... šta važno? genijalno.
Samo u toku ovog pisanja zaboravila sam jednu riječ za naslov i jednu misao za kraj... Tjesim se da se to svakome događa, svakome ko misli, tjesim se da su genijalci najveci ludaci, da ni oni nisu iskoristili ni djelić svoga mozga, a kamoli ga izdresirali. Tako sam i jutros ostala kratkih rukava, a bogami i kratkih nogavica, brrr... o vremenu neću, tek onda neću izaći iz rečenice, ni napisati nešto smisleno za kraj... Naprežem mozak da se sjetim one prve riječi, tražila sam je od 7.8. punu sedmicu dana, čekala sam da se stvari same stalože, slože, i da napišem koju riječ o tom stanju i jutros mi iskrsnu ta tražena, bogomdana riječ... sjetiću se... joj, veš-masina na cenrtifugi vrti ne znam koji krug... vraćam se i nastavljam... riječ je bila glagolska imenica, (u zadnje vrijeme one su mi omiljene) kratko mi kroz glavu proleti lekcija iz gramatike (glagolske imenice su i glagoli i imenice po značenju, nastale su od glagola, tačnije od 3. lica prezenta i nastavka - nja, a po promjeni se ponašaju kao imenice, imaju padeže, jedninu i množinu i srednjeg su roda)... e sad koja je bila na tapetu, tražena sedam dana i jutros ubodena? Čekanje, nije, taloženje nije, sabiranje nije, sumiranje nije... gotovo, čak i da je se sjetim ne bih znala da je to ona, jer riječ je kao leptir, živi jedan tren i odleti, ako je ubodeš, ubodeš, ako ne, pazi drugi put...