vrijeme

***

Krivili su me za sve, osim da vrijeme mutim.
I ja sam često sebi obećah surovu plaću.
No uskoro, kako govore, epolete ću skinuti
i, naprosto, jedna zvijezda postaću.

Svjetlucaću, kao poručnik neba, među žicama i ja,
i u oblak se kriti kad čujem grom,
ne videć da pod jurišem robe široke potrošnje, armija
bježi gonjena perom.
Kad uokolo nema onoga što je bilo,
nije važno jeste li u obruču, il pred blicem.
Tako đak, vidjevši jednom u snu mastilo,
spreman je da bolje množi druge tablice.

I mada za brzinu svjetlosti ne očekuješ hvala,
ipak će oklop nepostojanja, opštega, možebiti,
pokušaje njegove pretvorbe u sito da uvažava,
i meni će, za rupe, zahvalan biti.

***

Poslije nas, razumije se, neće biti potop,
ali ni suša. Prije svega, klima u carstvu
pravde imaće karakter umjerenosti,
s četiri godišnja doba, da bi
kolerik, sangvinik, flegmatik i melanholik
mogli vladati naizmjence, po tri
mjeseca svaki. S tačke gledišta enciklopedije,
to nije malo. Mada, neosporno,
promjenljiva oblačnost, kaprici temperature
mogu zbuniti reformatora. Ali, bog trgovine
samo se raduje potražnji vunenih
stvari, engleskih kišobrana, čohanih kaputa.
Njegovi su najgori neprijatelji
štopane sokne i prečinjeni žaketi.
Kiša u prozoru, čini se, pooštrava upravo taj prilaz
pejsažu i materiji uopšte: da bude što škrtiji.
Eto zašto iz ustava odsustvuje riječ "kiša".
U njemu uopšte ni jednom se ne govori
ni o barometru, ni o onima što, zgrbivši se,
iza ponoći, na tabureu, s klupkom vune
od peruanske ovce, kao obnaženi Alkibijad,
krate vrijeme, listajući stranice žurnala mode
u predhamamskoj svlačionici Zlatnog Vijeka.

***

Živjeli smo u gradu boje skamenjene votke.
Elektrika je stizala izdaleka, iz močvara,
a stan se uveče činio
zamazan tresetom i izboden komarcima.
Odjeća je bila nezgrapna, što je odavalo
blizinu Arktika. Na onom kraju hodnika
zveketao je telefon, s mukom oživljavajući iza
nedavno okončanog rata.
Tri rublje su ukrašavali avijatičari i rudari.
Nisam znao da, jednog dana, ovoga više neće biti.
Emajlirane šerpe kuhinjske
ulivale su uvjerenost u sutrašnji dan, uporno
pretvarajući se u snu u pokrivala za glavu ili
u trijumf Ciolkovskog. Automoblili su takođe
jurili prema budućnosti i bili
crni, sivi, a ponekad (taksi)
čak svijetlo smeđi. Čudno je i neprijatno
misliti da čak ni željezo ne zna svoju sudbinu
i da je život bio proživljen zarad apoteoze
firme Kodak koja je vjerovala u fotografije
i odbacivala negative.
Rajske ptice pjevaju, ne oskudijevajući u gipkim granama.

Josif Brodski, Poslednjih deset gidina, 1994.