Dosta mi je slova san potrošio.
Valjda svakim snom pomalo umiremo.
Sad bezvrijedne riječi ispisujem po žutim listovima,
tek da se ne zaborave različita stanja u koja padam.
Počinjem da vjerujem da pjesma ne može iz sadašnjosti nastati.
Nju jednostavno ispišu naša sjećanja
na neki događaj koji se zbio
dok mi nijesmo ni slutili da se upravo tada stvarala poezija.
Sad tumaram po tuđim gradovima.
I sjećam se - dakle, pišem. I žute listove ostavljam
svud oko sebe. A htio bih da odrastem uz muziku
iz filma "Casablanca".
Sad bilježim beznačajne misli po žutim listovima.
I nekako znam da više mene ima u njima,
nego na bilo kom drugom mjestu na kom me možete vidjeti.
Žutim listovima, rasutim po sobama, ulicama, vodama -
objašnjavam sebe. Ostalo je u stvarnosti, u snu potrošenom.
Više tu ima mene stvarnog, onog koji za druge jesam
Nego na bilo kom drugom mjestu gdje me možete sresti.
A to mi je malo, tako prokleto malo.
Pavle Goranović
Humphrey Bogart and Ingrid Bergman
Casablanca (1942)
