Bila je to krtica.
Znate li kako izgleda u ljetno podne?
Pustite djecu da se igraju i vidjet ćete kako umire
biće iz mraka. Crno i slijepo na suncu.
Gledala sam taj komadić tame i nejasno, ali nepogrešivo,
osjetila – ovo nije se smjelo izvlačiti iz zemlje. Ovo
ne smije izaći na svjetlo. Prvi instinkt kojeg se sjećam.
S rukama na leđima, nepomično zureći u krticu.
Između nas sporazum – tabu.
Sahranila sam je.
Dok ju nisam zaboravila, obilazila sam svaku zemunicu –
“to je unutra, tu živi”. I danas pokraj svakog briješka
izrovane zemlje pažljivije hodam. Da ne bih nagazila neko
biće ispod u mraku, koje možda umire ili se rađa.
Kasnije, kad sam čitala Kafk u opet sam se sjetila sunčanog
podneva i krtice – instinkt mi je bio sačuvan.
Ali nemoćan – svijet bijaše napučen umirućim prikazama.
Ta bića gutala su zrak, mučila se, gušila – dan je nemilosrdan.
A noću, iza ponoći, i još kasnije, iza dva – sablasna neonska
ulica i tišina – čas bi jecala, čas pjevušila. Nema pokoja.
Tmuša podvijena repa zavija, drhti u gradskoj kanalizaciji,
bježi u predgrađe, skriva se po teretnim kolodvorskim
skladištima. Posječena u šumama, u selu osramoćena, protjerana
s groblja. Sve više kamena u ravnicama. Cijele planine preselile
se – kameni humci jedan do drugoga, zbijaju se sve tješnje
i sve uži su prolazi među grobovima. Šmugne u crkvu. U ispovjedaonicu praznu skloni se od vječnog svjetla – ne bi li konačno počinula, shranila se. Uzalud! Zabruji alarm i upale se sva svjetla. Smrti više nema. Duša.
Bježi i dalje gonjena, sakrije se negdje, pa čučne i plače.
U haustoru. Prolazeći začuđeno pogleda je neka mačka. I tu,
trpka i vidovita, pronađe ju – mala crna abeceda.
Djeca, što se igrahu na dvorištu, kao i ja, nisu još bila
pismena. Što će naučiti od svoje okrutnosti sada, kad više nema
životinja? Gdje će završiti ta okrutnost i kako će se uobličiti
dječja priroda ne dođe li do novih instinkta i dosluha?
Božica Zoko (1963)
