Spavala je sama.
Ispod velike planine
Baš kao i njen Grad.
Budila se posebno,
Lagano namještajući jastuk
Da ne napravi ureze
Na licu One druge
što je još sanjala.
Oblačila je isključivo plavo
I rovila zemlju i beton
Jer je bila stanovnica
Grada koji uvijek spava.
Uvijek kada je plakala,
gar je padao u Veliku rijeku
I svi su mogli da vide
razlivene slike po površini vode.
Izložila se onim što nije bila.
Avgust ima najljepši pun Mjesec.
Tada je sve veliko
I luneno svjetlo obasjava
njena gola ramena.
Jelena Nelević
Andrew Farrington, Past Innocence
