Biće umjetničkog djela
Sva velika umjetnost upravo je zapanjujuće jednostavna u upotrebi sredstava. Ima li ičeg jednostavnijeg od onog Hamletovog: "Riječi, riječi", od Lagerquistove priče "Pustolovina", os Vivaldijevog Preludija iz Concerto da camera u Bachovoj transkripciji, od Munchove slike "Vrisak", Carneivog filma "Dan se rađa"; da li je moguće zamisliti jedostavniju pjesmu od Rilkeove:
Alles meine
In dieser Welt,
Ist wie auf eine
Welle gestellt.
----
Sve ono što je
Na svijetu moje,
K'o trun je mala
Na vrhu vala.
U gore pomemutom preludiju jedan svijet se rađa, razvija i umire u nepuna tri minuta. Postavljen je i ukinut jednom čarolijom, temom od osam tonova. Ova tema se tokom trajanja kompozicije postepeno komponira od parova tonova, ona čak i nije ništa drugo do dva tona koji proizvode svoje odjeke na različitim visinama i u različito vrijeme. Sve se svodi na ta dva tona, iz njih umjetnik izvlači čitav svijet.
Šta je pjesnik? Jedan nesretan čovjek, čije su usne tako oblikovane da se njegovo uzdisanje i vikanje pretvara u lijepu miziku, dok mu se duša previja u tajanstvenim mukama. A ljudi se tiskaju oko njega i dovikuju mu: "Pjevaj još malo!" Drugim riječima: nove patnje neka mu dušu muče, o novim bolovima neka on pjeva. Vikati ne smije, to bi ljude prestrašilo. Ali pjesma je lijepa, nju oni rado slušaju. I recenzenti nude: "Tako treba biti! Tako treba biti po zakonima estetike." Naravno! Recenzent je u dlaku sličan pjesniku, samo što nema muke u srcu muziku na usnama. Eto, stoga - bolje biti čuvar svinja i od svinja shvaćen, nego pjesnik i od ljudi neshvaćem. (Soren Kierkegaard)
I ovdje treba istaći: istinskih slušalaca, čitalaca i gledalaca ima isto tako malo kao istinskih muzičara, pisaca i slikara. Ono što ljude u prvom redu na umjetnosti interesira, to umjetnost ili nema ili joj je uzgredno: trač, golicava priča o bližnjem (jer ličnog života nemaju), tema, dakle, kao takva a ne kao umjetnička, sadržina a ne sadržaj - o formi i da ne govorimo - kič i šund kao izvori podražaja nerava i ugode. Stajalište života.
Zašto bi umjetnost služila čovjeku kad on za njom nema potrebe? Ne radi se o tome da bi umjetnost bila previše dostojanstvena da se spusti do takve službe, nego što čovjek, upravo kao čovjek nekompletan, ne može biti njen kriterij, mjerilo onoga što jeste da jeste ( Par kobasica je za njega zaista vredniji od cijelog Shakespearea, kako to iskreno reče jedan Rus.) Pretpostavku da u čovjeku ima duha razvili su samo oni užasno rijetki pojedinci koji su ga zaista imali. Ostali u najboljem slučaju imaju "dušu", osjećaje i doživljaje, aparaturu za primanje patnje i za sreću u imaginaciji. U najboljem slučaju, jer mnogo ih je i bez toga. Ljudi su ostali bez dubine koja dušu pretpostavlja, postali su "jednodimenzijonalni".
Ivan Focht: Uvod u estetiku, Sarajevo, 1984.
