tri pjesme

O zavičaju

Zavičaj radi samo u srpnju i kolovozu.
Moj zavičaj je onoliko koliko ja odredim.
Zavičaj mi ne može odrapiti nekoliko godina naklonosti –
uvjetno.
Sunce tuđeg neba dalo je sjajnih rezultata.
Zavičaj je naivan.
Utrapi mu se tko god stigne.
Zavičaj ima skroman glazbeni ukus.
Najlošiji tekstopisci drmaju zavičajem.
Zavičaj ima kvadraturu vikendice.
Ljubav prema zavičaju je neuzvraćena.
Zavičaj na putu.
Zavičajem protiv zavičaja.
Arsen Dedić (1938)

Tamo gdje prestaje pjesma

stvarnosti u stvarima, što je to pjesma
čujna ljuska najobičnijeg luka
koja plače plače istinito
poslije svakog svlačenja

svjetlost – čista ogrebotina

ali sjećanje je već nešto treće
blaga ili opora korekcija
stvarne ljubavne kretnje
tinja tinja i onda se raspleše
u svakom valu razgovornog jezika

stvarnosti u stvarima, što je to pjesma
kakva je to vrsta gibanja
zar napisano voljenje, a ne ne
samo su mrzitelji sve vjerno učinili
tebe težak kameni križ
u grudima kako mi se
okreće mi se okreće
bože, rodi ga se
Anka Žagar (1954)


* * *

skoči
u oči
legla si u moje vruće zjenice
kao šarena karta svijeta
kao bogato bijelo benzina
žedno čuđenje
kao vodeni poljubac
na izlizanoj plahti ravnice
jučer sam mogao
zaspati na dvorištu obući pasje
veselje hladno se sjetiti
tvojih prstiju na mojim obrvama
govorio sam vozi i
odvrni privatnu grmljavinu nijagaru
gudače oni su fini
njih spremi za mamu
jučer sam mogao reći neka nas
potopi ovaj bog iznutra
on je od vode
skoči u moje oči
na praznom parkiralištu
vrati mi moja ramena
nema vremena
Ivica Prtenjača (1969)