Evo me opet da pisem, boravak na blogu 2 bio je pastanje ovdje napisanog i pabirčenje po netu... citati... citati... ok, to je ono što je i čitanje, preturanje po rafovima svoje police za knjige ili pomjeranje već izdvojenih knjiga na stolu...
Ovo što radim na blogu mi izgleda kao prosipanje iz šupljeg u prazno, no ipak je neka igra, neka zanimacija, bolje rečeno okupacija, uživam u izboru tekstova i slika, nekad kraće, nekad duže, no kad-tad dodje do zasićenja i stop. Šta dalje? I čemu to uopšte? Dobro, vrijedilo je par dana, sati, minuta nekog užitka, ali krajnji cilj mi je nesaglediv. Ako je za druge, a ja ne znam te druge, niti želim njihove komentare, čemu otvaranje svijetu...? ako je za mene, pa se zatvorim i uživam u pražnjenju kao i svaštarenju, nije li to samo utučeno vrijeme, kao ispunjena ukrštenica, pa bačene novine...? Ne filozofiram, ne tražim neko rješenje, nije to neki problem, svaki blog mogu brisati ili samo zatvoriti, a mogu ih i otvoriti još... što neki i čine, vidim da ta pojava ima svoje poklonike... Što to čine ljudi!? Traže se, ostavljaju tragove, a odriču se ostalog i ostalih iz razno-raznih razloga... Kako god okreneš čovjek je sam na svijetu, prodje neko vrijeme i shvati da je sam sa sobom i na netu. I to je jako dobar i jako tužan osjećaj u isto vrijeme. Govorim (pišem) u svoje ime i u ime onih koji misle slično, zapravo znam i prepoznajem takve osjećaje i reakcije na netu jednako kao i u realnom svijetu. Razlikujemo se, postoje oni koji moraju razmjenjivati svoje riječi i samo tako funkcionišu, ali i vrsta onog što je njihova preokupacija i traži taj i takav način izražavanja, na drugoj strani su oni kojima ne treba ta druga strana, usamljeni jahači koji su naizgled sami sebi dovoljni, žive u svom svijetu, bilo gdje da su i bilo gdje da je taj svijet... neki od nas zato se strasno posvecuju poznatim ličnostima i njihovim djelima iz raznih oblasti, stvaraju neke svoje antologije poezije, slikarstava, muzike i slično, neki prave kombinacije od svega pomalo, a neki i sami nešto stvaraju uz to. Blog nastaje kao i neko djelo kad se ima šta da kaže. Kad se zatvori krug, kao i neko djelo i blog je zatvoren. Tako se ja ne mogu vraćati na nešto što je bilo i prošlo... idemo dalje, pa makar se na neki način i ponavljala, ili lutala bez pravog cilja i povoda, tu sam sad jer sam sad takva kakav je sad moj blog, a on će ostati kao svjedočanstvo o jednom vremenu koje sam mu posvetila uredjujući ga sa istim žarom sa kojim pišem pjesmu ili nešto drugo.
Kad sam došla do blogova, ostale misije na netu sam završila... Blog je krajnji cilj jedne kreativne ličnosti, a takva ličnost je tim toliko ispunjena da je sve drugo sitno, prolazno i tričavo... Još mi se povremeno otme po neki komentar na nekom forumu povodom nečega, ali sve redje jer mi je sa interesom za to otupila i kritičarska moć... imam šta reći, ali ne upuštam se u strasne rasprave već se povlačim, nešto što se ne želim nervirati bez potrebe i bez šanse da nešto promijenim, a nešto što mi je žao da gubim vrijeme i snagu na to kad mogu za to vrijeme nešto bolje, trajnije, a bez sučeljavanja i bezbolnije. Tako, sve više čitam, i sve brže čitam, to jest biram šta čitam, ono što je zanimljivo pastam u svoju svaštaru i tim se opet povlačim u svoj zatvoreni krug u koji skoro svakodnevno donosim i plijen sa kratkog izleta u nekadašnji uzbudljivi virtualni svijet. Tako moj krtičnjak raste i sve više liči na neku deponiju iskopanih, pa zakopanih i nadjenih, pa pohranjenih stvari, raste toliko da već i ne znam šta sve tamo ima i o čemu sam sve pisala. On je i deponija i zakopano blago... a ovo ovdje su vrata od raja i pakla, predvorje ili čistilište... ovde pravim prologe i epiloge, uvode za razrade kojih nema i vjerovatno i neće biti... privid od nečeg što ima za nešto čega nema... zatvaram i otvaram vrata jednog i drugog svijeta, da se ne pogubim, da se skroz ne zatvorim pod zemlju i zaboravim da se vratim...
Eugene Atget, Hotel des Archeveques de Lyon, rue Saint-Andre-des-Arts, 58, 1900.
