9,45... najzad za kompjuterom... od pola 8 do 8 ustajanje i spremanje za izlazak vani u banku za novac i spiskom za kupovinu:
Ništa od toga... banka subotom radi od pola 9 i dok sam ja za nešto sitnih km kupila u apoteci šumeći magnezijum, u Bestu-Travnik mačku hranu i biber, te našla gdje su najjeftinije paprike i bijeli luk, banka se otvorila, ali... red se otegao ispred nje, a ja u redove ne idem... opet odustajem i krećem kući računajuci da sam ipak najneophodnije kupila, a da S. ima nešto novca sutra za majstora koji treba da dodje da zamijeni sraru tuš-bateriju, novom...
Oko 9 sam se vratila i jedva popela na 4-ti sprat, srce mi je lupalo i bila sam sva u znoju, ali... nema stajanja, odmah krećem da pravim doručak jer i lijekove treba popiti... prebacujem mačka u spavaću sobu, pravim omlet od jaja i mladog sira, budim S. da jede, ali ona kao pijana, jede, pa ipet spava... a ja se perem ispod grudi, perem i grudnjak i prostirem i tek sjedam za kompjuter...
10,00... odgledaću reprizu sinošnje serije... da predahnem... ali... danas samo ali... i tu je u pitanju subota, nema reprize serije, nego ide neku crtani film... vracam se na Ftv koja je lek za dušu i telo inače, a pogotovo u ovim vrelim ljetnim danima kad se moraš da zakapijaš rano i u poluležećem položaju gledaš i slušaš nešto lijepo, ali i nadasve opuštajuće... inače već mi je postalo zabrinjavajuće sjedenje i ležanje u toku dana... kako sam skinula preko 20 kg i koža se opustila, nestalo je i debelo meso, a desni deo zadnjice je i popucao u toku zimskih rijalitija zbog dugog sjedenja za kompjuterom, pa sad uglavnom polu-sjedim, polu-ležim na lijevoj strani, na njoj i spavam i kad se ponekad okrenem na lijevu stranu, kuk i butna kost me boli... hm... godine, godine, samo da ne opteretim lijevi kuk jer zna se šta se sve može desiti zbog toga... bolje spriječiti, nego liječiti, ali kako? Da li je dobro forsirati i drugu stranu ili nešto drugo? Zasad samo mislim o tome, možda i ne bude problema te vrste, ali R. mlađi brat je upravo ovih dana u Novom Sadu na operaciji drugog kuka... pa mi se možda i zato te misli vrzmaju po glavi?
12,00... pijemo šumeći mg S. i ja, R. je naišao, pričam mu izvještaj o svemu što sam učinila i što nisam, napominjem koliko sve košta, te on kaže: kad dobije penziju da će dati 100 km za sebe za hranu, za S. za sad ništa, no dobro, bolje išta nego ništa, a i ja ću malo više da pazim na troškove, vodiću evidenciju...
12,30... oprala paprike, očistila na polovice i ispeći ću ih na maslinovom ulju sa bijelim lukom, uz pavlaku i kajmak, ima i supe za njih dvoje... S. je skinula silne kablove „bežičnog“ neta kojim nam je stan bio ispresijecan, pa smo zapinjali od njih gdje god da krenemo... ah, skinuti i sklonjeni na balkon, a njihov modem i kabl koji su provukli kroz probušenu rupu na stolariji prozora, smotali smo i ostavili da uzmu kad dodju po njega... S. je takodje... opet depresivna iako je juče bila 3-4 sata na netu sa svojom laptopom u BBI centru... ona je u jebenoj krizi, opet pati, za nekom grupom i nekom nedostižnom facom i grupom tinejdzera koji se na raznim blogovima okupljaju oko njih, kao najbezveznija balavica... priča se ponavlja već koji put, a ona iz njih nije naučila ništa novo... The White Stripes... pa The Strokes i ludilo za Jilianom Cazablancasom zamijenila je istim za „30 sekundi do Marsa“ i liderom benda i glumcem Džeredom Letom... on je sad njena opsesija, ona za to živi, njoj se plače ako 1 dan nema neta da se priključi... tešla bolest, puče maloprije u trenu, ode u kuhinju, zalupi vrata, ona je nesretna, ja sam čak i krivac... Bože, oslobodi... dokle će ovo da traje i ima li ovome lijeka? Žalosno, a u isto vrijeme sramota, fuj... djevojka od 28 godina ništa ne radi i život joj je nula, pa kad još ne može da leži dan-noć na tom sajtu i prdi u tikvu sa svjetskim budalama poput nje, zlo.
13,00... idem da pravim ručak...
Paul Outerbridge, Triumph of the Egg, 1932
