8,18... ah, kakav broj, ko me ne zna ne zna šta mi ono znači, a ko me zna? Niko... niko me nikad nije znao na pravi način i do dna, a sada pogotovo, odavno sam sama sa sobom i samo ja donekle znam neke svoje bitne tajne onoga prije i ovoga sada što se zove moj život. Dobro i lijepo spavala, bez snova koji more, šifra je otvoren prozor, pa zraka ima za disanje... Sinoć je smrdila neka paljevina i dugo se nije moglo otvoriti, tek oko 10... a miris ruža je potpuno nestao... Jutro u kome očekujem da dodje neki majstor i postavi novu tuš-bateriju i da se danas konačno okupam, otuširam, operem, saperem... mnogo, mnogo znoja, blata, stare kože, meugodnog mirisa i opet to mognem ponoviti kao sav normalan svijet svaki dan. Pošto će ga R. napokon dovesti, on je i „pripremio“ kadu za to, sklonio je šampone, gelove, sapune, a ispod njih je ostalo crnilo, budj, dlake... Tako je on čistio kupatilo. Stalno nailazim na te njegove repove, i diže mi se pritisak, nije ništa novo, ali ne znam zašto se nerviram poslije svega? Niti je nešto novo, niti ja od njega nešto očekujem, valjda mi smeta ovo kakvo takvo ptribližavanje, ne samo da mi ne prija, nego me i plaši. Pitam se hoću li i do kad izdržati i ako ne izdržim kako ću se povući, a da bude što bezbolnije? Ulog je veliki, nemam drugog izbora, bar ga nisam našla, ljeto je vruće, jorgani si teški... Moram paziti kako igram, a još više paziti sebe... Ručak je centralni potez igre, daće ovaj mjesec 100 km od penzije za to, videću koliko će to da traje!?
8,33... eh, danas su me brojevi krenuli, trebala bih u kazino... haha... idem da spremam doručak...
9,00... jeee, tako je, treći put Bog pomaže!
Spazila sam cifru u trenu dok sam primicala ustima zalogaj omleta i ukucala je... Hah, u drugom trenu kompjuter mi je izbacio obavijest da antivirus važi još 7 dana. Pa ok.
Fifti-fifti, sve u životi je pola-pola, drukčije i ne bi valjalo... Ispijam čaj i pokušavam da se smirim, ispricala sam sve što me jutros protreslo S. da li me slušala još ležeći zatvirenih očiju, nije ni bitno, bitno je da sam se olakšala.
9,15... majstor je na djelu... vec je otkrio da je ventil u kupatilu bio pritegnut, pa nam je zato bio slab pritisak, eh Bože, hvala ti što si nam opet pokazao put... Sve uradjeno, nova baterija postavljena, postavljen držač za tuš na zidu, pojačan pritisak u sve dijelove kupatila, očišćen kamenac na bateriji lavaboa i na kraju očišćen i filter na veš mašini... i za sve to 10 km. Zar je za ovo trebalo 10 godina? Upalila bojler da se voda grije, kontam da li da perem ćebad, jer i ručak trebam praviti...
Oprala sam ostatke od vodonstalaterskih radova i upalila veš mašinu, prvo ćebe, ono crveno iz izbjegličkih dana je u bubnju... hoću li ga izvući i kakvo će biti... loto... mislim, a onda da je i dalo sve od sebe sve ove silne godine, te da bi trebala da kupim S. i meni po jednu lijepu, mekanu, kul dizajniranu deku...
11,00... Bože, kako su dugi ovi ljetni dani... rano se ustajem, svašta se uradi i uvijek vremena na pretek... Evo, pijemo šumeći mg i kljucamo preostale suncokretove sjemenke, mašina pere, jedan dobar film na HTV2 sa Rokom Hadsonom u glavnoj ulozi, a gdje mu i žena i dijete umiru na porodjaju, baš je završio, vidjela sam samo kraj... dan tek počinje, a toliko je u meni već naslućenih, odbolovanih i odloženih duševnih tegoba... dok mačak kulira po cijeli dan u spavaćoj sobi, jedinoj oazi i sahari stana, čovjek se pati i ne zna naći svoju oazu, a kada je nadje obično bude kasno...
Page 6, šesta strana ovog dnevnika, šesti tabak mojih zapisa, puni se dio po dio kao saće nabijanjem važnih i nevažnih detalja... čujem u daljini grmi, negdje se sprema ljetnji pljusak... da li će do nas doći ili ne osvježenje, da li ću osušiti ili ne oprano ćebe...? Nešto malo novca olakšava život, ja ga imam baš toliko da od njega glava boli, imaš ga, ali malo, pa se mora štediti, čuvati i strepiti... Za dlaku bolje nego nemati ga uopšte.
Josef Koudelka, France, 1973
