Arsen Dedić je rođen 28. jula 1938. u Šibeniku. Živi i radi u Zagrebu. Svira klavir i gitaru, piše poeziju, komponuje i diriguje. Otac je dvoje dece (Sandra i Matija) i suprug Gabi Novak. Objavio je velik broj gramofonskih ploča, od „Čovjek kao ja“ do CD-a „Na zlu putu“. Nastupao je u širom Evrope, u Sjevernoj i Južnoj Americi. Imao je devet ruskih turneja. Dva puta je dobio Zlatnu arenu za filmsku muziku. Napisao je 31 knjigu.
Slavni hrvatski šansonjer Arsen Dedić nedavno je bogatoj svojoj bibliografiji pridružio knjigu izabrane poezije koju je, sa naslovom naslovom „Dom bez domovine“ i ilustracijama Voja Stanića, objavio CID. Za Pobjedu Arsen govori kako mu je uspjelo da svojih „pet minuta slave” troši šezdeset godina.
Zašto knjiga u Crnoj Gori i zašto „Dom bez domovine“?
- Nastala je na podsticaj mojih prijatelja. Čim sam sreo prvog Crnogorca taj je znao da su moji Dedići „iz Kuča“. Nikad to nije dokazano. Svejedno. Svaki novi Crnogorac sa jednakom me strašću ubjeđivao da sam Kuč. Zato rekoh, dobro bi bilo da imam knjigu izabranih pjesama u toj mojoj imaginarnoj domovini. Što se naslova tiče, nijesam vam ja od onih kojima „nešto pane na pamet“. Da mi nešto ne bi „padalo na pamet“ volim sjesti da razmislim o nečemu što me tišti, pa sam se sjetio posljednjeg, nevoljnog rata, koji je nekima brat a nekima živi užas. Taj rat zovu domovinskim. Drugi kažu da je bio građanski...Kakvo god mu ime dali, puno je ljudi zbog njega moralo napustiti krajeve u kojima su živjeli i put ih je odveo u bespuća njihovih temeljnih domovina. Recimo, čovjek više nema svoj dom u Kninu, a ima domovinu u Srbiji u kojoj mu viču: Ustašo! Mnogo je ljudi na taj način izgubilo dom a dobilo uslovnu domovinu. Drugi su ostali tu gdje su, i imaju dom, ali nemaju više domovinu jer ih ona ne priznaje kao svoje. Iz domovine na njih motri podozrivo bratsko oko. Da poludiš.
Na cijeloj umjetničkoj sceni postjugoslovenskih zemalja Vaša je sudbina specifična zato što rat nije stao između Vas i Vaših prijatelja. Na koji način ste za to Vi zaslužni?
- Ja i Gabi bili smo pošteni, vrijedni, nikada ništa nikome nijesmo oduzeli. Bili smo i daroviti u određenoj mjeri. Nikada ni od koga nijesmo tražili pomoć. Čovjek sam koji nikada u životu nije uzeo kredit. Nikada nijesam bio ničiji stipendist. Ništa meni ne nedostaje. Kada sam se na smrt razbolio Italija je platila moje liječenje. Jednu liru ja za to nijesam dao. Direktor bolnice u Padovi vidio je u kakvom sam stanju i kazao: „Ako je Arsenu Dediću loše neka ga smjesta dovedu kod nas“. Stigao sam. Kazano je da sve troškove snosi regija Veneto. I tako su uradili.
Kažu da mudro trošite vrijeme i da ste u bolnici u Padovi napisali svoju najbolju pjesničku knjigu. Kako?
- Prazno vrijeme. Ja ne znam šta je ta pustoš. Toliko sam bio nemoćan da nijesam mogao da držim olovku u rukama. Jedna ljekarka mi je kupila kasetofon u koji sam kazivao stihove. Posvetio sam joj pjesmu. Kiša pada, vitar puše / Pokvaren sam iz dna duše / Vratila si me životu, na svoju sramotu /. Moguće je da ta krajnje krizna stanja, kad te život satjera u stupicu, generiše novu snagu. Razmislimo o Oktobarskoj revoluciji, lenjinizmu, staljinizmu. Zar to vrijeme nije dalo fenomenalan teatar, slikarstvo, film. Maljevič. Ajzenšatjn. Šagal koji je bio komesar za kulturu u Vitebsku. Nevolje uslovljavaju veliku umjetnost.
U zoni pjesništva klonili ste se politike. Zašto? Generacija pjesnika kojoj pripadate rado se angažovala.
- Imali smo ja i moja poezija odnos sa politikom. Neće biti da sam joj se sklanjao. Zar nijesam napisao „Odlaze dječaci“, „Majka hrabrost“, „Ratni profiteri“? Prije pedeset godina, kada sam objavio u časopisu „Prisutnost“ ciklus pjesma „Čuda“ izbacili su me sa televizije gdje sam radio kao muzički urednik. Kazano mi je: „Nijesi napravio ništa loše, ali, znaš, ovo je ustanova državne propagande. Otiđi“. Naći ćemo neko malo mjesto u novinama za tebe. Rekao sam: „A što ćete reći njima zašto ste me otjerali. Zato što sam pominjao Isusa i Svetoga Nikolu. Hoćete li im to reći?“ Strahovao sam da mi ne zabrane da diplomiram. Pomišljao sam na emigraciju. Povukao sam se na selo, sjedio sam neko vrijeme u kući kod prijatelja koji je bio veterinar, čekajući da prođe bura i zaborave na mene. Prijateljica, Makedonka, čiji je brat bio taj veterinar bila je uz mene. Imao sam dvadeset godina i bio sam jedan od trojice, u tom naletu proskribovanih pisaca. Jedan je dobio nervni slom. Završio je na psihijatriji i više nikada nije stih napisao. Drugi je emigrirao i nestao u masi zemljaka rasutih po svijetu. Ja sam odlučio da sačuvam razum.
Napisali ste 31 knjigu. Kažu da nikada nijeste dobili ni jednu negativnu kritiku...
- Ne lažu. A pisali su o meni oni koji su najbolji. Tonko Maroević, Igor Mandić,Abdulah Sidran... I Krleža me pominjao. Moja je pozicija posebna. Nekad kažem da sam pjesnik u samoodbrani. Baš me briga jesam li pomoćni pjesnik. Nemam ja šta da tražim među stvorenjima koja proizvedu neku tanjušnu knjižicu i uobraze da bi trebalo oko nje napraviti veliku misu.
Pišete muziku za Vrdoljakovu seriju o Titu. Za sličan posao angažovao Vas je i Lordan Zafranović. Jeste li imali priliku da upoznate Tita?
- Da. Putovao sam sa njim u Aleksandriju. Znao je neke moje stvari.
U našoj štampi su svojevremeno ismijavali fotografiju na kojoj Broz u bijelom odijelu prebira po tipkama klavira. Da li je Tito svirao klavir?
- Kako da ne. Na „Galebu“, u sali za pušače, postojao je pianino. Zadesili smo se jednom tu nas dvojica. Svirao sam mu neke moje kompozicije. Onda je on meni svirao. Jednu malu Šopenovu etidu. Vjerujete mi da je znao šta radi. Odmjeren, galantan gospodin. Otišao je u Kairo. Mi mornari ostali smo u Aleksandriji. Po njegovom naređenju svaki dan smo dobijali nešto dolara. Da ne izlazimo u grad kao sirotinja.
Žalite li za čim?
- Ne. Kada sam bio na smrt bolestan, moj prijatelj Ismet Popaja, Musliman iz Jajca, došao je u Padovu. Četiri je dana proveo uz moju postelju. Četiri je dana Ismet moju ruku držao u svojoj ruci. Odlazeći, džepove mantila moje ljekarke koja za to nije znala, natrpao je novcima. Ostavio Ismet poruku: „Za Arsena ako prezdravi i ako mu što zatreba“. I otišao. Ima i takvih ljudi. Nemojte ljudi dan počinjati objašnjavajući svako jutro ženi kako život ne valja i da će sve otići k vragu. Svim curama sa kojima sam u životu bio, a nije ih malo, smio bih povjeriti svoju dušu. Ne živite po onom našem: Sastaše se pa se sasjekoše.
Kako izgleda tipičan dan u zagrebačkom ogranku familiji Dedić?
- Živim vrlo intezivno. Ne znam odmarati. Ne znam kada treba stati i poći na spavanje. Spavam četiri ili pet sati dnevno. Sa prekidima. Moram svaki dan proizvesti nešto.
Pišem. Muziku ili riječi. Svejedno. Za razliku od vas kojima sviće u zoru, meni sunce grane u tri i petnaest poslije podne. Moja unuka Lu stigne iz škole. Matija je trenutno i Americi i sjajno mu ide. Moja Sandra ima iza sebe 23 godine rada u Holivudu. Modna je dizajnerica. Odijevala je Šer. Ugrabim da se čujem se sa djecom. U porodici se ne ulagujemo jedni drugima.
Šta više naškodi čovjekovom zdravlju - iscrpljujući rad ili buran život?
- Djelimično, živio sam boemski. Nijesam se pazio. Nijesam se htio sklanjati od života i ljepote. Nijesam od onih čija je duša za raj stvorena. Poznate su moje bure. Tvrde da bi osrednju brodicu mogli porinuti u alkoholu što sam ga ja ispio. Pretjeruju. Mada nije da ga nije bilo...Mnoge naše slavne gospodične su me milovale dok nijesam zavolio Gabi Novak. Što u prijateljstvu, što u ljubavi, što u roditeljstvu, pedeset i tri godine sam uz svoju Gabi.
Kako, uz sva iskušenja, uspijevate voljeti je istrajno i ostati uz nju?
- Postoje ljubavi koje ne podnose ni jednu drugu riječ osim svoje. Naša, srećom nije takva. Nikad se nije prepala ni jedne druge ljubavi. Kad već voliš moraš naučiti da lažeš za račun ljubavi. Znam kako da onoj koju ljubim kažem: „Ali, nijesam je taka“. Kad god me Gabi uz zid pritjerala tješio sam nju i sebe riječima da su me u starom kraju učili da „ako nijesi za vanka ne valjaš ni za kroz kuću“. U novije dane, kad se djeca i unuka povuku, desi se da sjedimo i pijemo vino. Nekad mi se čini da prebira naše dane, da zna za moje tajne noćne letove Utopim se u zelenilu njenih očiju. Majka joj je Njemica. Otac Hrvat, sa Hvara, inženjer brodogradnje školovan u Nemačkoj. Gabi je rođena u Berlinu. To rođenje i pruska krv njene matere možda su krivi što se ona čitavoga života ne uspijeva načuditi naravima naših naroda i narodnosti. Gleda mene tako moja Gabi i prošapuće: „Koke, kak si ti meni život razjebal“.
Šta mislite o novinama i novinarima?
- Sve najgore. Mada, moguće da i među vama ima pravih ljudi. Sve je pitanje časti. Nemoj lagati. Nauči se da govoriš istinu. To je dovoljno da budeš dobar u tom poslu. Nažalost, više nego u drugim profesijama među novinarima imaš ljudi koji su stvoreni mrzitelji. Sviđaš se njegovoj ženi a on te mrzi u novinama.
Arsen za kojim se šaputalo da je „čovik na zlu putu“
- Mene rad oslobađa. Čitav sam svoj život proveo u školi ili na radu. Za nikakvu naknadu ja sam sa trinaest godina svirao u šibenskoj limenoj muzici. U petnaestoj sam godini bio profesionalni flautist. Radio sam za plaću u gradskoj opereti. Šibenik je tada imao operetu. Poslije je dugo nije bilo. Sada je opet imaju i na dobroj je glasu. Poslije je došla srednja škola. Pa sam sve to razvalio i pošao u Zagreb. Maturirao sam i upisao fakultet. Skoro ga okončao i onda sve napustio jer sam bio oženjen i imao Sandru koja danas ima 49 godina. Jako je uspješna poslovna žena i godina njenog rođenja podsjeća me koliko sam star čovjek. Kad već to nijesam učinio na pravu, stigao sam da to učinim da Muzičkoj akademiji. Napisao sam muziku za 140 pozorišnih predstava, snimao albume, putovao, sretao dobre i loše ljude...Drske ljubavi. Dva braka, dvoje djece. Unuka. Sve je to postigao Arsen za kojim se šaputalo da je „čovik na zlu putu“. Ajde ti to probaj.
Sudbinski neuklopljen individualac
Na promociji knjige „Dom bez domovine” i koncertu na Univerzitetu Donja Gorica Arsen Dedić preksinoć se pojavio u majicu sa slikom Voja Stanića.
- Nedostaje mi Vojo. On mi leži u srcu. Stodeset kuna sam sam na majicu potrošio a on je izostao sa njene premijere. Oprostiću mu - prokomentarisao je Dedić.
Onda su nizali stihovi i note po kojima mnogi pamte svoje mladosti. U intermecu, o Arsenovoj knjizi govorio je akademik Tonko Maroević. Kazao je da se Arsen Dedić ne miri sa ulogom standardnog pjesnika.
-Ne možete njega svrstavati ni u kakve kritičarske pretince. Izašao je Arsen iz nacionalnih i regionalnih okvira. Iskočio je iz ramova generacijskih i poetoloških. Optira za ulogu ukletog pjesnika, sudbinski neuklopljenog individualca. Zna za sebe kazati da je pjesnik opšte prakse, pjesnikov sinovac, poetski naivac. Ne želim ga ostaviti bez mogućnosti da mazohistički uživa u izolaciji koju je sam sebi nametnuo. Tako on sebi olakšava govor, prizemljuje patetiku, umanjuje pretencioznost. Dedećev dijalog s javnošću samo naizgled ima atribute dogovora i sporazuma. Njegovo čuvenje i medijska eksponiranost služi mu kao kritika. Arsen dio sebe otkriva i žrtvuje kako bi mogao skriti, spasiti intimno jezgro i pobjeći u samotnički rezervat – rekao je Maroević.
Potom je na scenu ponovo izašao Arsen i otpjevao još desetak pjesama. Tri na bis. Posljednje dvije posvetio je voljenim bićima. Poslije nota za Gabi i Lu pozvao je ljude da se raziđu u grupama „po dvoje“.
- To je dobro za ljubav – kazao je Arsen
Razgovarao: Vlatko Simunović
Pobjeda, novembar, 2010.
