Ali radije bih bila horizontalna.
Ja nisam drvo sa korijenjem u zemlji
Što minerale siše i majčinsku ljubav
Da mu svakog marta iznova zablista zeleni list,
Ja nisam ni ljepotica baštenske leje
Što je prate mnogi uzdasi, veličanstveno obojena,
Nesvjesna da uskoro mora da ogoli.
Drvo nije kao ja, ono je besmrtno
A cvijet nevisok, smjelo iznenađuje,
Pa poželim dugovječnost prvog i smjelost drugog.
Večeras, kroz slabašnu svjetlost svijeća,
Drveće i cvijeće rasipa svoje ledene mirise.
Koračam kroz njih ali me niko, niko ne primjećuje.
Pomislim ponekad da im usnula,
Misli raspršenih,
Najviše na svijetu ličim.
Prirodnije je kada legnem na zemlju.
Tada nebo i ja započinjemo povjerljive razgovore,
A kada me konačno na zemlju polože biću korisnija:
Drveće će moći još jednom da me dodirne, a cvjetovi će naći
vremena za mene.
28. mart 1961.
Sylvia Plath (1932-1963)
Pentti Sammallahti
