Dići će se polako magla. Onda otići tiho
kao i posljednje grupe preživjelih, Mad Max
i stravičan zvuk radosti: pacova, divljih svinja, hijena.
Duša, pokrivena kožom od neke izumrle životinje krenut će
Svuda gdje nije mogla za vrijeme dok je postojao svijet.
Nas ćemo se dvojica gledati, u oči
ne vjerujući da je stigao Dan što smo ga čekali
Dan što svim stvarima udahnjuje smisao,
oduzimajući im ga,
zauvijek.
Orao, gospodar prizora, neće se javljati kliktajem, niti će grabiti zečeve što budu protrčavali, hitri, ali naivni. Ne, ravnotežu ne treba dirati, osim u momentima u kojima se dodiruju krajevi. Pred odlazak, još samo sedef, zvuk iz mijeha koji iz djetinjstva poznaš, možda samo želja da se uhvati još jedan znan detalj i to bi bilo sve. Ili, uglavnom, sve.
Ahmed Burić
Max Ernst, Im stall der sphinx 1925.
