na kraju nepregledne sobe leži naš mrtvi Otac
koji nikad nije nigdje otišao ni po nebu ni po zemlji
u ovom malenom uglu iza svih vidika
vadim iz dlanova zarđale čavle
kao posljednje riječi
zagledam se u vjekovne probode
ne mogu da dodirnem nikad najdublje mjesto unutra
kao najvažniji razlog postojanja,
ali tako me boli duboko -
kao da je beskonačna strijela
zarivena u nedohvatnu tišinu
nekad je lijepo jer želim biti položen
zamišljam opušteno ležeče stanje
kad nijesam zakačen prometejski na visini
ostale su već davno odnijeli i prija mi samoća
sa brda gledam dolinu maslinjake i more
onda dođe Ona sa vodom i mirisnim uljima
namaže mi kosu oči napuni lijepim likom
ispod trepavica koje su narasle do zemlje
Ljubeta Labović
Desiree Dolron
