suze

Suze

Suze! Suze! Suze!
U noći, u samoći, suze,
Po belom zalu kaplju, kaplju, pesak ih upija ,
Suze, ni zvezda da zasija, sve je mračno i
pustošno,
vlažne suze iz očiju umotane jedne glave;
O, ko je taj duh? Taj lik u tami, u suzama?
Kakva je to grudva bezoblična, sagnuta, zgurena
na tom pesku?
Suze što teku, suze jecave, ljuti bolovi pomamnim
kricima prigušivani ;
O ta oluja, otelotvorena, što diže se, brzim
koracima hita duž obale!
O ta divlja i kobna oluja noćna, s vetrom – o kako
riga, kako očajnički!
O senko što tako sabrana si i uljudna po danu,
smirena izgleda i odmerena koraka,
Ali noću kada pobegneš, a ne gleda te niko – o,
onda taj oslobođeni okean
Od suza! Suza! Suza!

Walt Whitman
(1819–1892)