Učini da otvore se vrata, dušo
V. Vitmen
među svim zlatnim i platinastim ciglama
koje smo zidali kao vile i vilenjaci
ostaje jedno mjesto jedan prostor nade
u kom su zauvijek postavljene tvoje ruke
i reći ćeš pokazujući taj prostor pijano prstima –
prolazio si znam kroz lavirinte nove i stare
ali davala sam ti svoju nit, umotavala u pokrove
i tu postojala u krvi tvojoj u crnoj veni
kao Šamanka čitala tvoje lice na tom putu
nadam se da ćeš doći u taj naš dugački zid
da ćeš svoje lijepo lice uvući u moje ruke iz tog zida
koji će se rastvoriti u našim tijelima
kao vijuga mnogobrojnih starih puteva
i trava će nanovo krenuti iz tih tragova
Ali ti si to duboko zakopala u zemlju
i prekrila velikim kamenjem u pustinji
to je jedan od tvojih grobova koje obilaziš
neđeljom i lako te dodirne sjećanje
sve si uzela za sebe što je bilo živo u nekoj ljepoti
i svi dodiri i pogledi i riječi su pali dolje
napravila si od toga jednu sahranu na suncu
koja je sada nestvarna šetnja po snovima
ali kažem ti to si onda morala skroz uništiti
da prođe kroz sve glavne organe do mozga
i nestane ono što će ionako zauvijek nestati
da raščlani sve zglobove i živce kao smrt
i onda u povratku kroz zažarene zvijezde
jednom ćemo proći tuda
ti ćes me odvesti na taj grob
kroz široku aleju rascvalih jorgovana
koji čuvaju u nježnoj boji mrtve ljubavi
i onda ćemo dodirnuti travu što niče iz duša
sopstvenih kao Vitmenove vlati i koja traži nove boje
vjerujući da smo to mi.
Ljubeta Labović
Arno Rafael Minkkinen
